Općem se trendu »velikih come backova«, kada se mnoge bivše Yu-rock grupe (trenutačno mi na pamet pada samo grupa Bijelo dugme, ali znam da ih ima još puno) vraćaju na scenu, nažalost pridružila i grupa Buldožer. Što je te nekada tako simpatične i lijepo odgojene dečke dovelo do toga da se pod stare dane ponovno popnu na pozornice (pod uvjetom da iste nisu previsoke) i odsviraju, ili bolje rečeno, probaju odsvirati nekoliko svojih starih i već odavno zaboravljenih hitova? Je li razlog velika i laka zarada, možda želja da ponovno okuse slatku opojnost slave ili su im jednostavno dosadile njihove žene i djeca (i unuci) te bi otišli malo od kuće i po mogućnosti »uboli« neku nekrofilski nastrojenu tinejdžericu? Legendarni zagrebački rock kritičar Dražen Vrdoljak smatra da se razlog krije posve drugdje. Upozorava na činjenicu da Buldožeri čak i u (za njih) najboljim vremenima nisu previše pozornosti posvećivali dobrom muziciranju, već su taj medij iskorištavali prije svega za to da bi plasirali svoje društveno neprihvatljive i perverzne ideje.  

Prije nego što uopće i pomislite otići na koncert grupe Buldožer, savjetujem vam da preslušate njihov koncertni album. Jako će vam brzo postati posve jasno o čemu je tu riječ. Katastrofalno loša glazba i tu i tamo pokoji otrcani geg. Na tom su albumu zbilja dobri jedino glazbeni gosti na čelu s karizmatičnim Francijem Kokaljem, koji nas je zadivio svojom tehničkom dovršenošću i emocijama nabijenom izvedbom pjesme Vodimo ljubav a ne rat. Ili pak duet Hubert i Črtomir, koji na harmonici virtuozno izvode rock klasike Jimija Hendrixa i Pink Floyda. Ono što danas želi toliko mladih glazbenika, dakle uspjeti izvan naših granica, Hubert i Črtomir ostvarili su još onda. Pod imenom The Flying Fingers oduševljavali su publiku diljem Europe, o čemu danas Siddharta može samo sanjati.

Moramo spomenuti i legendarni internacionalni Oberkreiner Duet koji su sačinjavala dva izuzetna vokalista Rajko Orel (jodlanje) i Vlado Vitkovič (grglanje) i uz pratnju Tirolishe Tanz Tria, naravno u vlastitom aranžmanu, kao od šale izveli nekoliko Bulodožerovih pjesama i nazočnu publiku doveli gotovo do ekstaze. Svima u dvorani su dokazali da i loše pjesme mogu dobro zvučati ako ih se prihvate pravi majstori.

No, vratimo se opet na glavnu temu i važno pitanje. Što nam može koncert grupe Buldožer i to 2006. godine uopće ponuditi? Na kvalitetu njihove glazbe, bolje rečeno siromaštvo, neinovativnost i plitkost njihovih ideja, kako glazbenih tako i tekstualnih, ne bih više trošio riječi. A što je s izvedbom? Jesu li Buldožeri, s obzirom na dugotrajnu glazbenu apstinenciju, uopće sposobni još što odsvirati? Sviranje instrumenata je kao vožnja bicikla. Kada jednom prestaneš – zaboraviš! Buldožeri su oduvijek imali skromno znanje u izvođenju, i što ako su i ono minimalno što su znali sada jednostavno zaboravili? Pa čak i ako nisu, što je s kompaktnošću i uigranošću cijeloga ansambla? To se može postići samo  danima, tjednima i mjesecima vježbanja.

Današnje suvremene glazbeno-plesne grupe vježbaju plesne pokrete minimalno 18 sati na dan, tako da ne čudi da im za glazbu malo ponestane vremena. Pa čak bi i to išlo kad ne bi morali, kao odgovorni profesionalci, ostatak vremena posvetiti sastancima sa stilistima i modnim kreatorima, posjetima svojih fun klubova, dogovorima sa sponzorima, odgovaranju na pisma obožavateljica i obožavatelja, kontaktima s novinarima i pojavljivanju u kuharskim emisijama i emisijama za ljubitelje malih životinja. Nije im lako, ali stisnu zube i bez prigovora plaćaju visoki danak slavi, jer su svjesni da samo marljiv rad i visoka razina profesionalnosti na kraju urode plodom.

Kako se u takav sustav predanoga rada i golemog odricanja uklapa grupa Buldožer? Na žalost, nikako. Sjećam se što mi je jednom pričao školski kolega, koji je stanovao u ljubljanskom Studentskom naselju, u bloku gdje su tada u podrumu Buldožeri imali probe. Vježbali su, naravno, pod navodnicima, obzirom da su većinu vremena namijenjenog probama protraćili tako što su tamo organizirali tulume na kojima se puno pilo i pušilo, a  do kasno u noć iz tog se prostora po hodnicima širilo kikotanje provincijalnih brucošica ekonomskog i medicinskog fakulteta.

Ako su se Buldožeri tako neodgovorno ponašali tada, kada su bili na vrhuncu slave, što bismo danas mogli očekivati od njih? Da budu ono što nikada nisu bili: prekaljeni beskonačnim probama i nastupima, umjetničko uvjerljivi, izvedbeno perfektni profesionalci, koji na pozornici iz sebe istisnu posljednji atom snage kako bi nas oduševili i emocionalno zadovoljili? Naravno, jasno je da na to retoričko pitanje odgovor nije potreban.

Hoćemo li, molim vas lijepo, platiti skupu ulaznicu da bi nas zatim pet raštimanih i neuigranih bivših pseudo rokera smatralo budalama? No, tu se moram malo popraviti, broj je pogrešan. Na pozornici će biti više ljudi, točnije sedam, jer Buldožeri najavljuju da će im se pridružiti još dva izvrsna slovenska glazbenika. Jedan od njih, kako smo uspjeli doznati iz povjerljivih izvora, bit će renomirani i nadasve popularan glazbenik srednje generacije, koji se između ostalih uspjeha može pohvaliti i s najvećim slovenskim priznanjem, pobjedom na izboru za pjesmu eurovizije. Iz poštovanja ga radije neću imenovati, nazovimo ga jednostavno »Jedan X frend«. Možda se još predomisli i ne nastupi, posebno kada otkrije koliko nastup s takvim diletantima može naštetiti njegovom godinama održavanom i brižno njegovanom imidžu. Ni drugog pridruženog glazbenika neću imenovati, i to zato što ne znam njegovo ime. Čuo sam da ga prijatelji zovu Miki i da zna svirati hrpu instrumenata: saksofon, klavir, bas, violinu, razne udaraljke, a posebno dobro zna svirati na češalj. No, da li vam već polako postaje jasno kako je lukav i perfidan taj buldožerski plan s glazbenim gostima? Jedan bi na koncert trebao privući što više nove publike, posebno one prefinjena ukusa, dok bi drugi jednostavno svirao umjesto njih, jer tako izvrstan multiinstrumentalist može zamijeniti i više glazbenika.

No, u nečemu su se Buldožeri ipak prevarili. Naime, šuškalo se da postoji vjerojatnost da im se na pozornici pridruži jedan njihov bivši član. Što su s tom viješću htjeli postići, naime, uvjeren sam da je ona krenula od njih, nije mi posve jasno. Jesu li toliko oholi i nerealni i misle da bi takva vijest mogla utjecati na posjet koncerta? Pa i njihova su imena široj javnosti, a prije svega medijima, potpuno nepoznata i nezanimljiva, a kamoli ime nekog bivšeg člana koji je kod njih svirao boga pitaj kada i zašto. No, na sreću u posljednjem su trenutku te glasine splasnule. Pretpostavljam da su dečki shvatili svoju pogrešku, a još je vjerojatnije ono što sam čuo iz dobro obaviještenih krugova, da je taj njihov bivši član odlučno odbio bilo kakvo sudjelovanje. To me i ne čudi, jer se dotičan čovjek danas bavi posve drugim i nadasve važnijim stvarima, politično je i društveno vrlo angažiran i čak i kad bi htio, nema vremena za takve gluposti, koje bi samo bacile tamnu sjenku na njegov strmi uspon prema položaju gradonačelnika jednog od većih slovenskih gradova.

I opet natrag na temu. Pitam se je li ta grupa ostarjelih i od preobilja konzumiranih droga ishlapjelih hipija svjesna da su, gledano strogo s glazbenoga stajališta, danas posve druga vremena? Glazba je doživjela nevjerojatan razvoj. Recimo pri techno glazbi, umjesto čovjeka stvaraju i sviraju strojevi i to mnogo bolje, jer su nepogrešivi. Ili pak na primjer takozvani turbo folk, danas izuzetno popularan, a ipak dovoljno kvalitetan stil glazbe, koji se neprestano širi i razvija. Tako je na primjer iz klasičnog turbo folka nastao urbani turbo folk, koji je malo sofisticiraniji, harmonijsko više dorađen, a i pjevačice imaju malo manje grudi.

Taj je razvoj jednostavno nezaustavljiv. Svi znamo da su Buldožeri bili uvijek arogantni i bezobrazni, a vrhunac bezobrazluka predstavlja već sam pokušaj povratka u prošlost i prodavanje neke glazbe iz olovnih vremena, koja bi svi toliko voljeli zaboraviti. Ali ih ne možemo. I danas me štrecne srce kada se sjetim tog mračnog razdoblja jednoumlja i glazbenog totalitarizma. Sve je bilo unaprijed određeno i propisano. Bile su poželjne prije svega udarne durske pjesme, koje su podizale moral i pozitivno utjecale na radnu učinkovitost. Ako si nekoj pjesmi htio dodati akord u molu, morao si napisati posebnu molbu u četiri kopije i predati nadležnom referentu u lokalnom komitetu socijalističkog saveza. Informacije iz inozemstva, posebno glazbene, bile su blokirane ili cenzurirane. Sjećam se da su Rolling Stonesi, koji su 1976. godine, uslijed ne znam kakve pogreške nastupili u Zagrebu, svirali u praznoj dvorani. Na njihovom koncerti nije bilo nikoga, jer nitko nije ni znao za njih!

Ali zato su Buldožeri veselo nastupali u punim dvoranama diljem tadašnje Jugoslavije. Što je s jedne strane logično. Konkurencije gotovo i nije bilo (ako izuzmemo grupu Jaguari iz Šiške, supergrupu Inkvizicija iz Maribora i djelomično grupu Biseri iz Vrapča kod Zagreba), a ulaznice za koncerte nisu bile u slobodnoj prodaji, već su ih dijelili po školama i poduzećima i omladina je mogla birati: odlazak na koncert ili društveno koristan rad, kao što je čišćenje kanalizacija ili pak briga za bolesne i starije građane.

Za grupu Buldožer takvo je stanje bilo idilično. U svojim polupismenim tekstovima obično su se laćali samo onih tema koje su bile pogodne tadašnjim vlastima. Tako se na primjer u pjesmi Blues gnjus zgražavaju nad pokvarenošću i nehumanošću kapitalističkoga sustava, a u pjesmi Yes My Baby, No taj sustav zajedno s velikim multinacionalnim kompanijama poput Coca-Cole, ismijavaju.

Ništa bolje nije ni ako se Buldožeri prihvate ljubavne tematike. Ljubavne, naravno, uvjetno rečeno, jer obično je riječ o nečemu posve drugom, a ako čak i pjevaju o ljubavi, onda je to obično na perverzan i moralno nedopustiv način. U pjesmi Volio sam enu slovenku tako, preko metafore ljubavi između slovenske djevojke i dečka Bosanca, pjevaju odu, danas znamo, neiskrenoj ljubavi između naroda i narodnosti, takozvanom bratstvu i jedinstvu. No, ajde, to bi još nekako i moglo proći, ali što reći o pjesmi Jeste li vidjeli djevojčice, gdje se blago prikriveno, a bez moralne distance govori o pedofiliji koja je u to vrijeme bila jako raširena, posebno u višim partijskim krugovima. Također je bilo gotovo normalno da Buldožeri u pjesmi Žene i muškarci mačistički veličaju muški spol i najradije bi sve žene kao robinje zatvorili u kuhinje.

Ali budimo iskreni, Buldožeri su se tu i tamo latili i pokoje pozitivne teme, ali nažalost upravo se u takvim pokušajima još najviše pokazao nedostatak pravog talenta. Tako u pjesmi Slovenija na zbilja gnusno sladunjav i kičast način opijevaju ljepote domovine, u čemu su ih Avseniki, budimo realni, uvijek dobro nadmašivali.

Takvi su izleti zapravo bili vrlo rijetki, jer su Buldožeri dobro znali što im donosi one prave točke. Pjesma Vojno lice čisti je slavopjev bivšoj jugoslavenskoj narodnoj armiji, za koju dobro znamo što nam je kasnije učinila, a pjesma Odmah kaži da posve direktno, bez okolišanja, poziva na poslušnost tadašnjem vodstvu. U svojem koketiranju s tadašnjom političkom vlasti Buldožeri su se možda najniže spustili s pjesmom Novo vrijeme, jer su umjesto teksta zapravo doslovno prepisali jedan, za ona vremena, tipičan politički govor o takozvanoj svijetloj budućnosti, koju su nam tadašnji političari, s figom u džepu, neprestano i na sve strane obećavali.

Ali dosta o prošlosti. Vratimo se radije u sadašnjost, odnosno nadolazećem koncertu grupe Buldožer. I da vam konačno kažem zašto vam toplo savjetujem da ne odete na taj koncert. Glavni adut sam sačuvao za kraj. Zbog onog što ćete sada čuti, ostat ćete bez daha i sledit će vam se krv u žilama, a novinarska mi etika naređuje da o tome ne šutim. Moram priznati, cijela stvar smrdi na poznate teorije urote, samo što je ovdje riječ o istinitoj uroti, nešto kao u Da Vincijevom kodu.

Tijekom iscrpna proučavanja tekstova te prodane režimske grupe, primijetio sam nekakav pažljivo prikriven uzorak. Pogledajte, nabrojat ću nekoliko naslova njihovih pjesama: Doktore pomozite, Hvala ti za krv, Higijena, Neupitno srce, Mrtvaci itd. Vidite? Svi ti naslovi odnose se na ovaj ili onaj način na medicinske stvari. Tu ću grupu pjesama nazvati Medicinski opus. Čini li vam se to slučajni ili uobičajeni tako veliki broj pjesama, koji se tiču iste tematike? I zašto upravo medicinske? Pjesme s tom tematikom očito nisu njihova vlastita umotvorina. Te je pjesme netko naručio i to netko izvana, dakle, netko izvan tog ansambla. Netko tko je imao interes. Kakav interes i preko koga je u grupu širio taj utjecaj? No, nije tajna da je jedan od članova, čini mi se basist, po zvanju doktor medicine. Tako dakle. Basist, odnosno doktor ili štogod je, bio je ta stručna veza. Naglašavam »stručna«, zato što je to jako važno, jer ostali članovi nemaju pojma o tim stvarima i ne razlikuju žulj od kurjeg oka. Vidite, polako napredujemo. Vratimo se, dakle, na pitanje: Tko je naručitelj i s kakvim interesom? Razmislite! Netko tko ima novac, puno novca, da je godinama mogao financirati takvu djelatnost. No, tko? Da, velike multinacionalne farmaceutske tvrtke, naravno! One imaju novac i interes! Što je njima dati nekoliko milijuna dolara za to da godinama budu prisutni s tako perfidno prikrivenom reklamom na koncertima, albumima, radiju, televiziji i za to ne plaćaju, osim Buldožerima nikome ništa! Već su tu uštedjele na desetine milijuna dolara. Ako vam kažem da samo jedna televizijska reklama košta preko dobrih milijun SIT (preko 30.000 KN), sve će vam biti jasnije.

Priznajem, plan je genijalan u svojoj jednostavnosti, neprestano ga imaš pred nosom, a ne vidiš ga. Bez obzira na to što takvu stvar, takvu izdaju svih ideala, oštro osuđujem; Buldožerima za to skidam kapu. Naravno, za tako veliki novac Buldožeri su morali raditi po uputama i točno onako kako je to zamislio promocijski štab tih farmaceutskih giganata. Tu nije bilo riječi o kreativnosti, tu nije bilo nikakve umjetničke slobode, riječ je samo o novcu. Ja plaćam, a ti ćeš učiniti točno ono što ja želim.

Još uvijek mi ne vjerujete? Možda ćete mi više povjerovati ako vam kažem kamo me je doveo moj strpljiv i pedantan novinarsko istraživački rad? Prvo pravilo. Follow the money. Slijediti novac. Tko je vlasnik i direktor najveće privatne medicinske klinike u Sloveniji? Basist grupe Buldožer. Čudite se? Idemo dalje. Tko je većinski dioničar sa gotovo 98 % udjela u toj istoj firmi? No, je li vam sada postaje jasnije? Članovi grupe Buldožer! Kažem vam, dečki se doslovno kupaju u novcu. Ne, ti pokvarenjaci se nisu nimalo promijenili, ostali su isti, kako kaže poznata hrvatska poslovica: »Vuk dlaku mijenja, ali perje nikada«. Nekad u službi režima, danas u službi velikog kapitala. Sustav ostaje isti, samo se gospodari mijenjaju.

Priznajem da mene kao ljubitelja dobre i iskrene glazbe sve to boli. A srce me još više zaboli kada pomislim na sve vas naivne ljude koji ćete možda odustati od operacije bubrega i za taj novac radije kupiti skupe karte za koncert. Ili još gore, otići na koncert, otići na operaciju, a onda do kraja života otplaćivati skupe kredite, a vaša će djeca, koju ste s takvim veseljem odveli da vide i čuju grupu vaše mladosti, ostati bez materijalnih mogućnosti za nastavak školovanja i završiti kao čistači noćnih posuda, kako ironično, u toj istoj klinici koja donosi nevjerojatne dividende tim pokvarenim glazbenicima? Hoćete li dopustiti da vam te povampirene, pohlepne barabe, samo zato što im nikada nije dosta, popiju i posljednju kap krvi?

 

*Autor je glazbeni kritičar i istraživački novinar